Isporučuje se u čeličnim bocama, pod pritiskom od 10 bara na 20 °C a u tečnom stanju specijalnim transportnim sudovima pod pritiskom do rezervoara korisnika gasa.
Amonijak (NH3) je bezbojan plin, blago zapaljiv, otrovan, korozivan, tečni plin sa oštrim mirisom.
Proizvodnja amonijaka је zasnovana na reakciju azota sa vodikom.Тa reakcija se vrši u prisustvu katalizatora na temperaturi između 450 i 650 °C.
Amonijak se koristi u hemiskoj industriji za proizvodnju đubriva i azotne kiseline, za hlađenje kao ulje sa visokom temperaturom hlađenja i kao procesni gas u industri prilikom proizvodnje poluprovodničkih uređaja.
Relativna gustoća amonijaka je (zrak = 1): 0,597 dok limit zapaljivosti u zraku iznosi: 15-28%.
Isporučuje se u čeličnim bocama, pod pritiskom od 10 bara na 20 °C a u tečnom stanju specijalnim transportnim sudovima pod pritiskom do rezervoara korisnika gasa.
Ime amonijak (lat. ammoniacus) je dobio iz kraja blizu Amonova hrama u Libiji, gdje su se dobijale amonijeve soli.
Soli amonijaka bile su poznate iz vrlo ranih epoha, budući da se izraz “Hammoniacus sal” javlja u spisima Plinija Starijeg. Nije poznato da li taj izraz ima identičan smisao s novijim izrazom “sal-ammoniac”. U obliku sal-ammoniac, amonijak je bio poznat i alkemičarima još u 13. stoljeću, a spominjao ga je i Albert Veliki. U Srednjem vijeku je bio upotrebljavan i kao boja tokom fermentiranja urina da bi se izmijenile boje biljnog porijekla. U 15. stoljeću, njemački benediktinski sveštenik Basilius Valentinus je dokazao da amonijak može biti dobijen djelovanjem alkalija na sal-ammoniac. U kasnijem razdoblju, kada je sal-ammoniac dobijan destilacijom papaka i rogova bika i neutraliziranjem, dobijeni karbonat s hlorovodičnom kiselinom dobio je ime “duh jelenovog roga” što se odnosilo na amonijak. U plinovitom obliku amonijak je prvi izolirao Joseph Priestley 1774. godine i dao mu ime “alkalni zrak. Međutim, dobio ga je alhemičar Basilius Valentinus. Jedanaest godina poslije 1785. godine, Claude Louis Berthollet je utvrdio i njegov sastav.
Haberov proces proizvodnje amonijaka iz dušika koji se nalazi u zraku, razvili su Fritz Haber i Carl Bosch 1909. godine, a patentiran je 1910. U industrijskim razmjerima, taj proces su prvi koristili Nijemci tokom Prvog svjetskog rata, rješavajući problem nedostatka nitrata iz Čilea, zbog savezničke blokade. Amonijak su koristili za dobijanje eksploziva da bi podržali i svoje ratne ciljeve.
Amonijak koji je u komercijalnoj upotrebi kao “bezvodni amonijak” razlikuje se od otopine amonijevog hidroksida koja se zove “kućni amonijak”.
Amonijak je bezbojni plin s prepoznatljivim mirisom, lakši je od zraka, gustoće 0,589 puta manje od gustoće zraka. Lahko se prevodi u tekuće stanje, a ključa na -33.7 °C; stvrdnjava se na -75 °C kada nastaju bijeli kristali. Njegov kritični pritisak je oko 11,3 MPa odnosno 112 atmosfera, a kritična temperatura 132,3 °C. Tečni amonijak ima jaka ionizirajuća svojstva; dielektrična konstanta je 22, a topivost soli u tečnom amonijaku je mnogo proučavana. Tečni amonijak ima veliku stopu standardnog isparavanja, od 23,35 kJ/mol, (voda 40,65 kJ/mol, metan 8,19 kJ/mol, fosfin 14,6 kJ/mol). Zbog toga se u laboratorijama koristi u neizoliranim posudama na sobnoj temperaturi, iako je tu temperatura znatno iznad njegove tačke ključanja.
Amonijak je topiv u vodi, a sav rastvoreni može se ponovno dobiti isparavanjem. Vodena otopina amonijaka je baza. Maksimalna koncentracija amonijaka u vodi (zasićena otopina) ima gustoću od 0,880 g cm−3. Ova otopina amonijaka ima alkalnu reakciju, a uz amonijak sadrži i dodavanjem vode nastalu bazu amonijev hidroksid (NH4OH, nazvanu amonijeva baza ili amonijeva lužina).
Amonijak ne podržava sagorijevanje i ne gori lahko, osim kada je pomiješan s kisikom, kada gori razvijajući slab žutozeleni plamen. Hlor se pali kada se propušta kroz amonijak, stvarajući dušik i hlorovodičnu kiselinu, osim kada je amonijak prisutan u suvišku i kada se stvara visoko eksplozivan dušik-trihlorid NCl3. Molekula amonijaka je već na sobnoj temperaturi podložna dušičnoj inverziji, kada atom dušika prolazi kroz ravan simetrije tri vodikova atoma. To se može uporediti s kišobranom koji se pri jakom vjetru okreće iznutra prema van. Energetska barijera ove inverzije amonijaka je 24,7 kJ/mol, a rezonantna frekvencija je 23,79 GHz, što odgovara mikrovalnom zračenju valne dužine od 1,260 cm. Apsorpcija ove frekvencije bio je prvi proučavani mikrotalasni spektar.
Najbitnija primjena amonijaka je u proizvodnji dušične kiseline. Ako se mješavina jednog dijela amonijaka i devet dijelova zraka propusti preko mrežaste platine kao katalizatora, pri temperaturi od 850 °C, amonijak oksidira u dušikov oksid
Osnova ovog procesa je djelovanje katalizatora, jer običnom oksidacijom amonijaka nastaju dušik i voda, a proizvodnja dušikovog oksida je primjer kinetičke kontrole. Pošto se smjesa plinova ohladi do 200-250 °C, dušikov oksid se dodatno oksidira pri višku kisika koji je u smjesi, pri čemu se dobija dušik-(IV)-oksid. On zatim reagira s vodom, pri čemu nastaje dušična kiselina, koja se koristi u proizvodnji gnojiva i eksploziva.
Izdvojeni dušikov-(II)-oksid, NO, vraća se u tekuċi proces, a dobijena HNO3 povremeno se ispušta i koncentrira, sve dok ne dostigne maksimalnu koncentraciju od 68,5%. Dušična kiselina koja je nastala u ovom procesu, bez naknadnog koncentriranja ima koncentraciju od 60%. Amonijak služi kao sastojak gnojiva, ali se može koristiti i direktno kao gnojivo, otapajući se u vodi koja se koristi za navodnjavanje, bez ikakvog dodatnog hemijskog postupka. Ova upotreba amonijaka dopušta uzgajanje usjeva koji su ovisni o količini dostupnog dušika, kao što je kukuruz. Ukoliko se stalno na istom zemljištu uzgaja vrsta usjeva koja crpi rezerve dušika iz zemljišta, to će dovesti do iscrpljivanja obradivog zemljišta zbog nedostatka dušičnih spojeva u njemu.
Amonijak ima termodinamička svojstva koja ga čine pogodnim da se koristi kao rashladno sredstvo. Budući da pod pritiskom lahko prelazi u tečno stanje, a koristi se u gotovo svim vrstama rashladnih uređaja i sistema, sve do pojave alkalnih halogenida kao što je freon. Amonijak je toksičan i djeluje kao nadražljivac i korozivan je na sve legure sa bakrom, povećavajući mogućnost da se pojavi curenje, što predstavlja veliki rizik. Njegova upotreba u malim rashladnim sistemima je uveliko zamijenjena alkalnim halogenidima, koji nisu otrovni niti su iritanti i praktično su nezapaljivi. Amonijak se i dalje koristi kao rashladno sredstvo u velikim industrijskim procesima, kao što je obimnija proizvodnja leda i u prehrambenoj industriji. Koristan je kao komponenta u rashladnim sistemima apsorpcionog tipa, koji ne koriste kompresiju ekspanzijskog ciklusa, ali mogu iskoristiti temperaturnu razliku. Otkad upotreba alkalnih halogenida doprinosi smanjenju ozonskog sloja, amonijak se ponovo sve više upotrebljava kao sredstvo za rashlađivanje. Ponekad se dodaje vodi za piće zajedno s hlorom, kada stvara hloramin, koji djeluje kao prečišċivač. Za razliku od hlora, hloramin ne reagira s organskim spojevima koji sadrže ugljik za stvaranje kancerogenih spojeva metana i halogenih elemenata, kao što je hloroform (CHCl3).
Tokom 1960-ih godina, kompanije za proizvodnju duhana kao što su Brown & Williamson i Philip Morris počele su upotrebljavati amonijak u cigaretama, jer je uočeno da to povećava dotok nikotina u krvotok. Kao rezultat tog postupka, povećana je količina nikotina u krvi i pojačana je sposobnost cigareta da razviju nikotinsku ovisnost, bez povećanja količine nikotina u cigaretama.
Otopine amonijaka (10% težine) koriste se kao kućna sredstva za čišćenje, posebno stakla. Ove otopine su nadražljive za oči i mukozne membrane (dišni i probavni sistem), a u manjoj mjeri i za kožu. Otopine amonijaka se nikada ne smiju miješati s proizvodima koji sadrže hlor ili s jakim oksidansima, kao što je varikina, jer se stvara mnoštvo toksičnih i kancerogenih spojeva kao što su hloramin, hidrazin i elementarni hlor.